Nezadovoljstvo!

29.03.2007., četvrtak

Reklama za super radio :)

Smjestit cu ga ovdje dok ne skuzim kak smanjit i natrpat ga u box sastrane ;)



Ne, zadovoljan sam ovim radiom!!!
Go Mia, go!

04.01.2007., četvrtak

Romeo

Nešto sam vesel u zadnje vrijeme i ljudske me pizdarije previše ne diraju. Stoga, u nedostatku vlastite ludosti, predstavit ću vam blog u kojem je opisana istinita priča jednog mog jako dobrog frenda. Priča uvelike podsjeća na sapunicu: duga je za popizdit; svima ide na qurac, ali i dalje se prepričava; ne nazire se kraj.

Evo i kratkog sadržaja:
Dvoje mladih...
zaljubljeni preko ušiju...
vole se što javno, što tajno...
njeni roditelji ga ne vole iz raznih neutemeljenih vjerskopolitičkoetničkosocijalnoekonomskih razloga...
zaključavanja punoljetne kćeri u sobu...
oduzimanja i razbijanja mobitela...
druženja s policijom...
...i još mnogo toga.

Priča ima više ljudske gluposti od svih postova koje ću valjda u životu u ovom blogu napisati, pa vas stoga molim da posjetite taj blog i obavezno ostavite komentar.

Još jednom napominjem - ISTINITA JE, ma kako žalosna bila!

http://romeo2007.blog.hr/

17.11.2006., petak

Mlohavo rukovanje

Prolazeći tako kroz život s vremena na vrijeme naleti situacija u kojoj upoznajemo nove ljude. Neke od tih ljudi nećemo više nikada vidjeti, s nekima ćemo se družiti malo i povremeno, neki će nam biti prijatelji do kraja života, a siročeki koji se požene ili poudaju trpit će se i pod lahkom zemljicom. Kada upoznajemo osobu, velika je mogućnost da o toj osobi ne znamo ništa. Osim što ne znamo ništa, nemamo niti formirano mišljenje i ubrzo ćemo ga, htjeli ili ne po pretpostavkama 'halo efekta', stvoriti. Za one koji ne znaju, halo efekt kaže da kompletan utisak o osobi donosimo na temelju samo jedne, obično na 'prvi pogled' uočljive osobine. To može biti frizura, piercing, obleka, osmijeh...

U različitim kulturama, različita su pravila ponašanja. Kod nas je uobičajeno da se osobi koju upoznajemo pruži ruka. Uz čvrst stisak ruke, direktan pogled u oči i blago teleći osmijeh izgovarate svoje ime. To naravno s pravom očekujete i od druge strane. Postoji li išta gore od preko k***a uvaljene mlohave šape? U prvi mah niste sigurni jel vam dao ruku ili neku amorfnu masu koja će vam prokliziti svakog časa kroz prste. Ne znam za vas, ali ja se redovito u takvim slučajevima suzdržavam da dotičnog ili dotičnu ne steram u rodni kraj. Dobra šamarčina isto ne bi bila na odmet. Kamo su nestala vremena kada su ljudi prije rukovanja pljuvali u dlan. To je bio pravi muški pozdrav. A ne polumrtva lignja. Moram priznati da me to čak i vrijeđa. Omalovažava ako baš hoćete. Zapravo, kad bolje razmislim, ne omalovažava mene, nego sebe. Ulazne varijable proslijeđene halo efekt funkciji za izlaz daju jako loše početno mišljenje... a to nije lako promijeniti. Iza toga može stajati jako puno velikih dijela, ali na koncu... ako će vas netko morati ukratko opisati, vjerojatno će reći: "Ma to ti je onaj koji se rukuje ko pička". Zašto se dovoditi u tu neugodnu situaciju kada se ona može izbjeći jednostavno malo jačim pritiskom prilikom rukovanja. Ako netko baš nije talentiran za rukovanje, nek' si uzme instrukcije. To može biti frend, frendica, dečko, cura... u najgorem slučaju tvoja vlastita ruka. I najtupaviji će nakon maksimalno 20 pokušaja naći pravu mjeru.

Kako ne bi ispalo da ja tu sad solim pamet bez pokrića, odlučio sam svoje postove, kada to bude potrebno, potkrijepiti bontonom. Za one koji ne znaju, bonton (bon - franc. dobar; ton - glas) je skup zlatnih pravila lijepog ponašanja kojih bi se svaki pripadnik ljudskog roda trebao pridržavati. Ona nas pritom uče kako bi se trebali izražavati, odijevati... općenito, ophoditi u određenim situacijama. Ipak, ta pravila nisu jednaka svugdje na svijetu i mogu varirati. Pogledajmo onda nabrzaka kako ta pravila glase za domaće podneblje.

RUKOVANJE

Bez obzira na to jeste li dešnjak ili lijevak, o strankama da i ne govorimo, pri rukovanju se uvijek pruža desna ruka i to u ravnini pojasa.

Stisak ruke pri rukovanju treba biti čvrst, ali ne toliko da osoba s kojom se rukujete osjeti bol. Mlaka i mlohava ruka (poznata "mrtva riba") nije toliko odraz nepristojnosti koliko karaktera.

Izbjegavajte dugo rukovanje, a naročito ono "srdačno" natezanje i tresenje ruke, ma koliko bili oduševljeni susretom.

Pri rukovanju pristojno je osobu s kojom se rukujete pogledati u oči.

U dva slučaja rukovanje je obvezatno: pri čestitanju i kad se izražava sućut.

Zna se dogoditi da ispružite ruku kako biste se rukovali pa tek onda primijetite da osoba nasuprot vama nešto nosi, ima povrijeđenu ruku ili slično. Nemojte se zbuniti, nego sasvim lagano rukom dotaknite ruku te osobe, i to će se računati kao rukovanje.


13.11.2006., ponedjeljak

Parking, općenito

Je li vam se ikad dogodila situacija u kojoj ste besciljno vrludali tražeći parking? I taman kada ste se poveselili vidjevši neku rupu u koju bi mogli ugurati svog omiljenog limenog ljubimca, skužili da je neka budala parkirala posred crte i tako zauzela dva mjesta. Sigurno ste mu se sjetili bliže i danje rodbine, omiljenih svetaca i sve ih zajedno parili sa njegovom majkom. Znam da vam se desilo, pa nisam s Marsa pao.

Slobodan sam loše ili nepropisno parkiranje usporediti sa osnovnim nepoznavanjem abecede. Ali ako se ne varam, iz osnovne škole svi smo otišli pjevajući abecedu, dok iz autoškola izlazimo polupismeni. Jesu li tome krive autoškole? Jesu li tome krivi instruktori i/ili ispitivači? Tko je kriv? Zašto polupismene ljude puštaju na cestu i daju im dozvolu za upravljanje vozilom? Bezbroj takvih ili sličnih primjera prometne nekulture viđamo svakoga dana. Sljedeći primjer nema veze s nekulturom, već graniči s bezobrazlukom. Zamislimo hipotetsku situaciju u kojoj ste se uspjeli smiriti, zaustavili auto na mjestu za koje ste, znanstvenom eci-peci-pec metodom, odredili najveću statističku vjerojatnost oslobođenja parkirnog mjesta, upalili sve pokazivače smjera i prebacili se u stand-by mode. Nakon što ste preslušali sve piratske cd-e koje furate u autu, zvijezde su se poklopile i upravo ispred vas prazni se mjesto. Prebacujete se u parking mode, što znači da gasite „sva četiri“ i samo lijevim pokazivačem smjera dajete do znanja da su nebesa upravo za vas oslobodila to parkirno mjesto. I dok se tako starija gospođa desetak minuta isparkirava, dlanovi vam se znoje od uzavrelog adrenalina koji već satima čeka da prodre u vaš krvotok i uveliča ovaj božanstveni trenutak. Sa suprotne strane kao na filmu, ničim izazvano, dolazi drugo vozilo, uočava prazno mjesto sa kojeg se bakica upravo isparkirala; ne mareći što vi stojite tu već pola sata i što se isparkirala baš tako da vam je blokirala vozilo; utrpava se ispred vas. I što sad učiniti? Udarati glavom u volan od muke što ste baseball palicu poslije treninga ostavili kod kuće. Ostati smiren? Prolupati? Nazvati plavi telefon? Carlu del Ponte? Ja ne znam, ali znam da ću se kad napravim sranje, pozvati na ovaj blog i privremenu neuračunljivost.

P.S. Ako se malo zamislim i nevino se zapitam, jesu li upravo žene te kojima auti bezobrazno odbijaju poslušnost i ne ponašaju se po uobičajenim zakonima fizike, biti proglašen šovinistom prve klase i završiti na crnoj listi Udruge B.a.B.e.?

12.11.2006., nedjelja

Pušenje pred izlazak s vlaka

Svakodnevno se već jedno 12 godina vozim vlakom. Vlak prometuje na relaciji Sisak-Zagreb, a put od početka do kraja traje cca sat vremena. Pušenje u vlaku strogo je zabranjeno, ali se tolerira ukoliko je osoba koja puši veća od konduktera ili je u pitanju jako glasna gospođa zavidnih verbalnih sposobnosti. Iako sam nepušač koji nikada nije, niti će zapaliti cigaretu, shvaćam tu ovisnost i potrebu budući da sam ja ovisan o čokoladi i teško mi pada ukoliko ne unesem dovoljne dnevne količine kakaaaa u sebe.

No dobro, puše tih sat vremena jer je to pitanje života i smrti i to im, iako teško, mogu progledat kroz prste. No tu se potkrada i jedna mala iritantna navika preko koje nikako ne mogu preći, pa vas molim da si zamislite sljedeću situaciju! Vlak se lagano kreće i ulazi na svoju zadnju stanicu. Do otvaranja vrata dijeli nas 10 sekundi, a ukoliko ubrojimo i izlazak iz vlaka te stupanje na čvrsto tlo, maksimalno 20. Ljudi su nagurani na vratima, a naš ovisnik iz džepa vadi svoje omiljene cigarete, stavlja jednu u usta, vraća ih u džep, a nestrpljivi palac stavlja na kotačić upaljača. Situacija je tako napeta da se može nožem rezati i podsjeća me na olimpijadu, te utrku na 100 metara s preponama. Tih 10 sekundi, izgleda kao cijela vječnost. Vrata se napokon otvaraju, a naš ovisnik vještim pokretom palca, gotovo istog časa uzročno-posljedično pali cigaretu. Što se tom nesretnom čovjeku tih nekoliko sekundi mota po glavi? Možda zamišlja da je natjecatelj na olimpijadi i čeka da sudac označi početak utrke. Ali s kim se on natječe i u kojoj disciplini? Možda s osobom u susjednom kupeu u brzom pušenju, doista ne znam. Zašto nije mogao pričekati još malo i vani zapaliti cigaretu? Tih 10 sekundi na ukupnu dužinu puta iznosi oko 0,2% i doista je zanemariv vremenski period.

Znam da će zvučati nevjerojatno, ali upravo ovaj događaj potaknuo me na pisanje bloga. Možda se potajno u sebi nadam da će mi netko svojim komentarom otvoriti oči... olakšati mi život. Tko zna? Ah, niko, niko ništa ne zna...

Uvodnik

Moram priznati da već dosta vremena razmišljam o blogu. Prije nekoliko godina, kada je cijela stvar krenula kod nas, ovaj način izričaja činio mi se totalno debilan. I još je. Ali tko zna, možda promijenim mišljenje. Smatram da nije u redu pljuvati po nečemu što nisi probao. Zato krenimo...

Moje trenutno stajalište je ovakvo... Blogeri su ekipa koja fetišira pišući neke svoje dnevnike, koji su pak redovito gomila ispljuvka, ispljuvaka kojih bi se i 24sata posramila. Ekipa koja čita blogove je gomila debilceka, besposličara i najobičnijih babetina iz susjedstva (muških i ženskih) koji nemaju pametnijeg posla u životu, već ih zanima čija je krava krepala i jel susjed jučer uspio zadovoljiti svoju 30 godina mlađu ženu.

Dobro, zašto sam onda uopće odlučio pisati blog? Ja doista ne mislim pisati o tome kako su me jučer budili policajci koji su me pronašli zgaženog i totalno zriganog u nekoj fontani u centru grada, te kako mi doista nije jasno kako sam se tamo našao budući da je razuzdani tulum na kojem sam eksperimentirao i sa dečkima bio u 20 kilometara udaljenom selu po imenu Kravarsko. Moji ispljuvci biti će gomila nepovezanih primjera (i) događaja iz svakodnevnog života koji mi ne daju mira i užasno me nerviraju. Kako nisam konfliktna osoba i ne volim se svađati, svoje frustracije ću prenijeti ovdje, jer papir trpi sve. Hmm... ok, ovdje medij pohrane nije papir već SQL baza, ali to sada doista nije bitno :)

(P.S. Ukoliko vam je ovo bilo smiješno, zapitajte se malo o svom životu. Očito je da ste neki beživotni fr33k i dokaz gore navedene tvrdnje. Da znam kako postavit anketu na ovaj blog proveo bih i malo znanstveno istraživanje, te na relevantnom uzorku sa irelevantnim odgovorima dokazao istu.)

<< Arhiva >>